|
 Eto, desilo mi se da u posljednjih par mjeseci, a čineći uslugu sam sebi, „uletim“ u dvije da tako kažem „administrativne institucije“u našem divnom, lijepom, kulturnom i nadasve moralnom i poštenom Sarajevu.
Prvi put „naletih“ na „taj problem“, tražeći zamjenu pasoša koji je mama sasvim slučajno oprala (da oprala, u pravom smislu riječi – dakle ne radi se ni o kakvim malverzacijama ) u zgradi Policijske uprave MUP-a KS, općina Novo Sarajevo preko puta „Maršalke“. Uredno sam dobio besplatan formular kako to zakon i nalaže, uredno su mi rekli kako i šta da popunim, ali uredno nisam dobio, niti nisam naišao na olovku kojom ću to da učinim. Na moje pitanje, da li mogu da dobijem olovku, koja se naravno trebala nalaziti na svim pultovima unutar prostorija predviđenih za popunjavanje navedenih formulara, dobio sam jednostavan i vrlo razumljiv odgovor: „Olovku možete da kupite tu na ulazu, imate kiosk.“. Ja kao i svaki normalan građanin, ukoliko nas uopće i ima, rekoh da je „valjda zakonski“ i „moralno“ da se olovke nalaze na pultovima i da se ne moraju kupovati, jer pobogu, kome plaćam porez i za šta. Međutim, opet dobih jasan odgovor od službenice: „Ne znam ja, pitajte nadležne“. Dobro pomislih i upitah: „Pa ko su ti nadležni? Dajte mi njihove kontakt informacije i ja ću ih pitati odmah.“ Odgovor sam dobio, prije nego li sam i završio svoju rečenicu ( izgleda da je sve to uhodan sistem rada): „Ne znam ja, vidite „tamo“.“. Kroz glavu mi proletiše misli: „Gdje tamo ???“ Nekako primjetih da ću samo izgubiti vrijeme pokušavajući doći do svojih prava, te se odlučih da odem i da kupim olovku. Nakon toga sam ispunio potrebne papire i izašao van, misleći da se sa takvim problemom nikada više neću susresti. Kontam: „Nije prokleta olovka, a pogovotu ne jedna konvertiblina marka, vrijedna moga trudna i izgubljenog vremena“, mada sigurno dostojanstva jeste. Međutim, prije par dana, odem do zgrade pošte na Dolac Malti da platim račune BH Telekomu, BH Pošti i da pošaljem neko preporučeno pismo za Austriji, kad ono ista stvar: U cijeloj prokletoj prostoriji (znate, ona velika i moderno opremljena, na ulazu u zgradu pošte) nigdje, ama baš nigdje, niti jedne jedine olovke. Nema veze kontam, zamoliću onu finu gospođu za šalterom broj 15/16 ili 17/18, nisam siguran, da mi posudi olovku na kratko vrijeme, pa valjda ona ima toga, majku mu, ipak je ovo pošta. Gospođa mi je sasvim kratko i jasno i slično kao i djevojka iz MUP-a odgovorila: „Imate tu na šalteru, kupite sebi“. Pomislih: Mora da sanjam ljudi moji. Pokušao sam da gospođi kažem nešto, međutim, ona je ustala i otišla iza pulta. U p...u materinu kontam, pa gdje ovo ja živim. Ima li ovdje iko ljubazan, iko normalan, iko ko shvata da sam ja klijent ove firme i da žive od osoba poput mene. Okrenem se, malo razgledam i vidim da nema, te da je svaka teta na šalteru u pomenutoj prostoriji poprilično „nadr...a“. Potražih pogledom kiosk i vidim da ga nema u pomenutoj prostoriji, te primjetih neku gospođu koja olovkom, valjda svojom, popunjava neke formulare. Zamolih je da mi posudi olovku na kratko vrije i gospođa to učini. Zadovoljan što sam našao olovku i popunio sve, vratim se na šalter, gdje se gospođa, koja je ranije pobjegla od mene, vratila. Predam preporučeno pismo i uplatnice, te novac i kontam: „Sada je sve u redu“. Kad ono „malo morgen“, što bi naše malo zapadnije komšije ili naši stariji ljudi rekli. Gospođi smeta što sam ja to sve popunio crnevom olovkom i kao šlag na tortu mi odbrusi: „Rekla sam Vam da kupite olovku u kiosku ispred“. Iako, ja to „ispred“ nisam čuo u njenoj ranijoj izjavi. Valjda u pošti moraš biti „evlija“ da znaš šta drugi misle. Kontam, šta se dešava, šta je ovo sa Sarajevom, pa se pored regularnih narko mafija i „kriminalnih institucija“ pojavio i organizovani kriminal olovaka. Kontam da nije u pitanju neki „tal“ i da navedena teta nije fifty-fifty u poslu sa prodavačicom olovaka, a možda i djevojka iz MUP-a. Pukne mi film i počnem da zovem sve prijatelje koje znam po novinama, radio stanicama i televizijama, naravno naglas pričajući da tete čuju. Samo što sam progovorio sa dvojicom, nekoliko teta je iskočilo pred mene, nudeći mi pregršt olovaka i jadajući se kako one nisu krive, kako je to naredba „odozgo“, kako ljudi kradu olovke, i tako dalje, i tako dalje ... Jedna je uzela one papire koje sam ja popunio crvenom olovkom i prešla preko njih plavom, pri tome smijući mi se u lice više nego li je pristojno. Iskreno, pojma nemam kako se sve završilo, jer sam bio pod relativnim stresom ostatak vremena provedenog u zgradi pošte. Nije mi do olovke iliti do jedne konvertibilne marke, ali do dostojanstva i mojih prava svakako jeste, pa makar ona koštala svega jednu konvertibilnu marku.
|